Deklaracija o Herceg-Bosni

- deklaracija koja nedostaje -

( read the declaration in english )

 Motivacija

Deklaracija o Domovinskom ratu napisana prije 20 godina (NN 102/2000, 17.10.2000.) nije uspijela u svom, kako izrijekom navodi "zaustavljanju radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskoga društva".

Nije uspijela jer je u svojim osnovama propustila eksplicitno istaći da nije postojalo vjerojatno niti jedno ratište u Hrvatskoj a da na njemu svoj doprinos nije dao netko tko je ili rođen ili je porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Deklaracija o Herceg-Bosni koja na sažet i svakom građaninu Hrvatske razumljiv način iznosi jedinstven stav Republike Hrvatske o ulozi Hrvatske i hrvatskog entiteta u obrani cijelovitosti Bosne i Hercegovine nužno je proširenje Deklaracije o Domovinskom ratu želi li se spriječiti prethodno pomenuto daljnje polariziranje hrvatskoga društva.

Pored spriječavanja iracionalnih podijela u hrvatskom društvu, Deklaracija o Herceg-Bosni nužna je radi zaštite Hrvata u Bosni i Hercegovini čija se prava kao jednakopravnog naroda u Bosni i Hercegovini, od potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu pa sve do danas, sustavno krše zloupotrebom postojećih narativa o Herceg-Bosni.

 

1. dio: Uvod

 1.1

Bosna i Hercegovina u formi kakvu danas poznajemo i priznajemo, izvorno se pojavljuje u odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine kojima je integrirana u tadašnji južnoslavenski prostor pod kojim se podrazumijeva područje na kojem su obitavali južnoslavenski narodi u sklopu tada postojeće višenacionalne carevine. Samim time integrirana je i u jedan mnogo širi, srednjeeuropski prostor.

 1.2

Osnovni geopolitički smisao tadašnje integracije a time i postojanja Bosne i Hercegovine ostao je do danas nepromijenjen a taj je da se osigura sigurno i prijateljsko zaleđe Dalmacije i onog dijela Jadrana kojim je carevina tada gospodarila. Samim time i da bude element stabilnosti južnoslavenskih prostora, prvenstveno današnjih Republika koje su činile južnoslavenski prostor tadašnje carevine.

 1.3

Tadašnja Bosna i Hercegovina bila je utemeljena na nacionalnom i vjerskom tripartitetu kao i uopće na multietničkim odrednicama tadašnje carevine što je u značajnoj mjeri uobličilo kasnije prevladavajuću republikansku ideju južnoslavenskog zajedništva.

 1.4

Višestoljetna carevina koja je vladala na prostorima Hrvatske bila je prvenstveno vojni savez čijeg su nacionalne zajednice Hrvata i Srba bile sastavni dio. Višestoljetna je to povijest koja je srpskoj nacionalnoj zajednici u proteklih stotinu godina sustavno oduzimana radikalnim politikama koje bi ispravo bilo nazivati srbizacijom Srba u obije bivše južnoslavenske državne zajednice.

  1.5

Nakon njena brisanja 1918. na geopolitičku kartu svijeta Bosnu i Hercegovinu vratili su ponovno 1945. komunisti predvođeni Josipom Brozom Titom i to iz istih razloga zbog kojih je i anektirana u nekadašnju carevinu – da bude element stabilnosti tadašnje novostvorene južnoslavenske državne zajednice opterećene međunacionalnom netrpeljivošću proizašlom iz tek završenog ratnog sukoba.

 1.6

Komunizam, baš kao i fašizam, za prostodušne, polupismene i uglavnom ruralne južnoslavenske narode su strane i uvezene ideologije koje nikada ne bi bile prihvaćene da nije bilo onog zbog čega su komunisti iznijeli pobijedu i potom vladali dugi niz godina na ovim prostorima.

A to nikako nije komunistička ideologija već isticanje međunacionalnog uvažavanja naslijeđenog iz doba carevine zbog kojeg je komunistima od strane vlastita naroda i tolerirana represija koju su potom sprovodili dugi niz godina.

 1.7

Netočno je tvrditi da je današnja Republika Hrvatska rezultat tzv. hrvatskog proljeća i potom Ustava iz 1974. godine.

Ustav SFRJ iz 1974. godine, temeljem kojeg je Republika Hrvatska u Domovinskom ratu obranila svoju suverenost, krajnji je rezultat kontinuiranog djelovanja i unutar-frakcijskih borbi hrvatskih komunista predvođenih Josipom Brozom Titom između dva velika svjetska rata kada su, među ostalim 1928. godine kao prvi reagirali na atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini ucrtavši u Dresdenu na 4. kongresu KPJ smijernice razvoja neke buduće zajednice ravnopravnih južnoslavenskih naroda.

Dakle puno prije Bleiburga i Golog Otoka koji su trebali biti – nikako ne početak, kako mnogi još danas zazivaju - nego kao završetak jedne bezumne spirale nasilja na ovim prostorima otpočete 1914. godine atentatom u Sarajevu, ništa manje i prethodnim tzv. majskim prevratom iz 1903, potom nastavljene između i tijekom dva velika svijetska rata.

Ostaje tek upitnim da li je Goli Otok uistinu simbol raskida sa Staljinom ili je riječ o igrokazu u statistički proračunatom obračunu komunista s (jugo ili kojim već god-) unitaristima iz vlastitih redova kojih još uvijek ima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u nemalom broju.

 

2. dio: Rat u Bosni i Hercegovini

2.1

25 godina po potpisivanju mirovnog sporazuma i okončanju rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Republika Hrvatska dužna je objasniti vlastitim građanima, jednako tako i građanima Bosne i Hercegovine, UGROZE kojima je bila izložena kao i načina na koji je vođen rat koji je tada okončan te time omogućiti razvoj demokratskog društva i demokratskih procesa kojeg podjele zaostale iz tog ratnog sukoba u znatnoj mjeri onemogućuju.

Rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini jedinstven je osvajački poduhvat tadašnjeg vodstva Republike Srbije prilikom kojega je Dalmacija i izlaz Republike Srbije na more trabao biti glavni i jedini smisleni cilj osvajanja.

  2.2

Prijetnja osvajanja Dalmacije sastojala se od neosporivih namjera osvajanja Dubrovnika, doline Neretve, Šibenika i Zadra dok se potom Splićane trebalo šarmirati Jugonostalgijom a Hrvate dalmatinskog zaleđa, koji su poslovično najspremniji poginuti za Hrvatsku domovinu, prethodno namamiti u stupicu Vukovara te pokoljem i destrukcijom koja je tamo izvršena izazvati sveopći defetizam te onemogućiti formiranje hrvatske vojske u samom njezinu začetku.

  2.3

Neformalno isticana spremnost Franje Tuđmana za promijenom granica Bosne i Hercegovine u svojim "povijesnim granicama" najčešće se ističe kao začetak podijele Bosne i Hercegovine i začetak stvaranja Herceg-Bosne. No s 25-godišnjim odmakom s priličnom se sigurnošću može tvrditi da se radilo jedino o dobivanju vremena potrebnog za izgradnju hrvatske vojske.

Znao je to zasigurno i Slobodan Milošević kojemu bipartitni pregovori s Franjom Tuđmanom nisu uopće bili potrebni. No kako su paralelno vođeni i sa Alijom Izetbegovićem, jasno je da je jedini motiv bio zavaditi Hrvate i Muslimane. Sukob između Hrvata i Muslimana nije se stoga mogao izbjeći.

Prihvaćanjem bipartitnih pregovaranja o podijeli BiH Franjo Tuđman uspio je u javnost plasirati puno važniji narativ o dogovorenom ratu koji je, kako se ispostavilo, bio presudan adut u kasnijim akcijama Hrvatske vojske za čiju je uspiješnost od velike važnosti bila demoraliziranost neprijateljskih snaga pomenutim narativom o dogovorenom ratu.

"Dogovoreni rat" najveća je kontraobavještajna bitka Domovinskog rata u kojoj je hrvatski ratni predsjednik Franjo Tuđman gotovo pa sam porazio golemi protuobavještajni neprijateljski aparat.

Bitka je to radi koje je Franjo Tuđman vlastitu političku stranku i vlastitu političku orijentaciju, izvorno lijevu, okrenuo u demokršćansku stideći se svojih suradnika i velikog dijela akademske zajednice koji su ga u ovoj najvažnijoj bitci Domovinskog rata ostavili samog.

 2.4

Narativom o podjeli Bosne i Hercegovine Franjo Tuđman je na posredan način poštedio bošnjačko-muslimansku zajednicu od uključivanja u ratni sukob između Srba i Hrvata u kojem su nenaoružani Bošnjaci bili i jedino mogli biti taoci srpske strane u tom sukobu.

Primjer je zločin u Srebrenici koji je vremenski nemoguće izdvojiti iz konteksta zauzimanja ključnih pozicija hrvatskih snaga na planini Dinari koje su dovele do kasnije uspostave mira kojim je potvrđen suverenitet Republike Bosne i Hercegovine.

Racionalne razloge zločina u Srebrenici je i nakon više od 25 godina teško pronaći - Da li je tadašnje srpsko vojno rukovodstvo tim zločinom željelo preraspodijeliti vlastitu vojsku na bosansko-hercegovačkom ratištu ili - Da li je to bio tek kukavički čin da se izvrši pritisak na međunarodnu zajednicu da zaustavi napredovanje hrvatskih snaga u oslobađanju Knina i ostalih okupiranih područja Republike Hrvatske? - to su samo neka od pitanja tog iracionalnog čina koja će još dugo ostati otvorenima.

 2.5

Neinzistiranjem Franje Tuđmana na zatvaranju posavskog koridora, uz već pomenuti narativ o dogovorenom ratu, znatno je ublažen intenzitet sukoba između Srba i Hrvata što je poštedijelo mnoge ljudske živote a to upravo govori ono što je kao ratnog predsjednika i stratega Hrvatske krasilo Franju Tuđmana – a to je očuvanje ljudskih života.

Na presjecanju posavskog koridora moglo se naravno, uz mnoge žrtve na svim stranama inzistirati, no u tom bi slučaju proboj tog, po srpsku stranu životno važnog koridora, bio tražen preko teritorija s muslimanskom većinom što bi dovelo do još većih stradanja.

 2.6

Neispravno je tvrdjeti da je Domovinski rat okončan vojno-redarstvenom akcijom Oluja. Neispravno, prvenstveno iz pijeteta prema mnogobrojnim nevinim srpskim civilnim žrtvama koje su se potom desile.

Rat u Republici Hrvatskoj okončan je onog dana kada je okončan i rat u Bosni i Hercegovini a to je 18.10.1995. kada je poginula posljednja žrtva ratnih djelovanja po okončanju vojne operacije "Južni vjetar" (sudeći prema podacima hrvatskih snaga Bosne i Hercegovine).

Nadalje, radi uspostave budućih međunacionalnih odnosa na ratom opustijelim područjima, hrvatska i srpska zajednica bez imalo cinizma treble bi smoći snage složiti se da je protjerivanje srpskog stanovništva u završnim operacijama Domovinskog rata ipak pozitivan korak unaprijed u prekidu spirale nasilja pomenutom u točki 1.7, da su mnogi životi ipak očuvani te da ti životi budu zalogom novog života a ne novih sukoba na opustijelim područjima, kako Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine.

Ne treba zaboraviti da je Franjo Tuđman, kao aktivni sudionik NOB-a, imao živa sjećanja na razmijere fizičkih likvidacija koje su uslijedile po okončanju velikog rata 1945. A to je u Domovinskom ratu izbjegnuto prvenstveno njegovom zaslugom.

 2.7

Važna zadaća ove deklaracije je istaći da hrvatski ratni predsjednik Franjo Tuđman, poštujući jedan od sebi postavljenih ciljeva demokratizacije hrvatskog društva, nije pomirio već ujedinio Hrvatski narod racionalno postavljenim ciljevima u obrani Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.

Ujedinio Hrvatski narod u obrani od osvajačkih pretenzija radikalnih srpskih politika koje svojim djelovanjem nanose golemu štetu srpskim i svim ostalim nacionalnim zajednicama u okruženju već više od stotinu godina.

Nasuprot višegodišnjem pogrešnom narativu o "Pomirbi", za hrvatskog ratnog predsjednika Franju Tuđmana može se i treba reći da je u nametnutom ratu u obrani Republike Hrvatske ujedinjenio, ne nužno pomirio Hrvatsku. Razumijevanje razlike između ta dva pojma od velike je važnosti za daljnji razvoj demokracije u hrvatskom društvu.

 2.8

Kao što je za razvoj demokracije u hrvatskom društvu važno razlikovati pojmove "ujedinjenje" i "pomirenje" tako je važno i razlikovati ulogu ratnog predsjednika i zapovijednika hrvatske vojske od uloge prvog hrvatskog predsjednika.

Isticanje Franje Tuđmana prvim hrvatskim predsjednikom potiče na mnoge polemike poput one o hrvatskom državotvornom kontinuitetu i mnogobrojnim problemima tranzicije na prijelazu iz jednostranačkog u višestranačko društvo. A to su sve legitimne i nužne teme za demokratski razvitak Republike Hrvatske.

No, za mnoge političare i aktiviste u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - a Stjepan Mesić, po funkcijama koje je obnašao, najizraženiji je primjer tome - Herceg-Bosna predstavlja platformu za realizaciju osobnih ambicija kroz obračun s pokojnim ratnim predsjednikom i zapovijednikom hrvatske vojske što traje već više od 25 godina nanoseći golemu diplomatsku štetu Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini kao i daljnjem razvitku prijateljskih odnosa između tih dviju Republika.

 

3.dio: Zaključne odrednice

3.1

Iz prethodno navedenoga kao i iz trenutno postojećeg narativa koji radikalno dijeli hrvatsko društvo može se ustvrditi da postoje dva dijametralno različita gledišta na hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini kao i dvije suštinski potpuno različite Herceg-Bosne.

One Herceg-Bosne ratnog predsjednika i vrhovnog zapovijednika hrvatske vojske Franje Tuđmana koja je temeljno sigurnosno pitanje Republike Hrvatske i koja je očuvala cijelovitost Bosne i Hercegovine kao i one Mate Bobana o kojoj se također šire potpuno pogrešni narativi kao zločinačkoj tvorevini.

Bez imalo namjere da se zaniječu zločini hrvatsko-bošnjačkog sukoba, tvorevina Mate Bobana nimalo se u svojoj suštini ne razlikuje od istarske tvorevine Ivana Jakovčića i tvorevina mnogih drugih lokalnih poglavara svih nacionalnih zajednica na ovim prostorima koji su u jeku rata kada su Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile najranjivije gledali isključivo vlastiti interes te stvarali svoje vlastite male, lokalne grofovije.

Tvrdeći da je Herceg-Bosna zločinački poduhvat jednako je kao i tvrditi da je Istra zločinački poduhvat. Što naravno, ne može biti prihvatljivo te je kao takvo velika prepreka funkcionalnom ustroju suverene Republike Bosne i Hercegovine.

 3.2

Ratni sukob Bošnjaka i Hrvata u osvajačkom pohodu tadašnjeg vodstva Republike Srbije sporedan je i sramotan ratni sukob, potaknut kontraobavještajnim djelovanjem osvajačkih snaga Republike Srbije u kojem su ove dvije bosanskohercegovačke nacionalne zajednice ostavile iza sebe dojam kao da su ratovale oko ono malo preostalog životnog prostora koje tadašnje vodstvo Republike Srbije još nije moglo tretirati osvojenima.

Sramotan rat kako za hrvatsku tako i za bošnjačku nacionalnu zajednicu. Posljednji je to još nedovršeni sukob na teritorijima suverene Republike Hrvatske i suverene Republike Bosne i Hercegovine a ova deklaracija tek je skroman doprinos velikom trudu koji je još potrebno uložiti da bi se taj sukob okončao.

 3.3

Iz ugla Hrvatske, hrvatski entitet naspram srpskog entiteta u BiH predstavlja prije svega sigurnosno pitanje i faktor stabilnosti suverene Republike Bosne i Hercegovine. Podrška koju uspostava hrvatskog entiteta trenutno dobiva od vodstva srpskog entiteta predstavlja tek loš pokušaj uspostave nužnog i prijateljskog suživota hrvatske i srpske zajednice.

Loš pokušaj jer mu je namjera plasiranje laži da je protekli rat vođen radi zaštite srpske zajednice a ne da se radilo o osvajačkom ratu za Dalmaciju te da i dalje odgađa pomirenje Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini pripremajući se time za neke nove ratne sukobe vođene na istim principima i na istim ratnim ciljevima koji traju već više od stoljeća.

Svako institucionalno prisustvo Republike Srbije na teritoriju Bosne i Hercegovine koje se omogućava putem institucija srpskog entiteta predstavlja potencijalnu opasnost, prije svega po srpsku nacionalnu zajednicu, kako u Bosni tako i u Hrvatskoj, da bude uvučena u neke nove ratove sa svojim susjedima za interese radikalnih politika kojih će uvijek biti u srpskom društvu i koje u proteklih stotinu godina ništa dobroga nisu donijele srpskom narodu.

 

Pula, 24. siječnja 2021.

 


Ispis