O lijevom suverenizmu

Image

Sve dosad postojeće i detaljno elaborirane teorije političkih ideologija i njihovog spektra dijelovanja imaju jednu stvar zajedničku – nastale su i formirane su prije doba interneta. Ništa novoga na tom području još od vremena koje se uvriježilo pojmom "kraja povijesti" nije proizvedeno unatoč tome što je informacija kao najvažnija roba i njena eksponencijalna globalna produkcija i distribucija promijenila svijet. Nekako paralelno s internetom, no ne i zbog njega, pojavili su se i dugo najavljivani problemi održivog razvoja uzrokovani klimatskim promijenama jednako kao i neodrživosti mirovinskih sustava baziranih na generacijskoj solidarnosti i povećanoj životnoj dobi.
Kao posljedice navedenoga suočeni smo s velikim migracijama stanovništva što održivost pojedinih društvenih zajednica ozbiljno dovodi u pitanje, bez obzira da li je riječ o društvima s odlascima ili društvima s primitkom migranata. Migracije ljudi dovele su u prvi plan teme multikulturalnosti i multikulturalnih kapaciteta pojedinih zajednica te su zbog prirodne inercije prostodušne populacije na tako - ipak vrlo zahtijevne promijene - kao reakciju na tržište političkih ideologija uvele pojam suverenizma koji se svojim vezivanjem na suverenost nacija, dakle kolektiviteta a ne pojedinca, sam svrstao na desni spektar ideoloških određenja. I svijet je zbog toga potpuno opravdano pokazao veliku zabrinutost, ponajviše zbog loših iskustava 20-tog stoljeća kada god je netko u politički fokus stavljao određeni kolektivitet, bilo nacionalni, bilo vjerski, bilo pak ideološki.
Na tržištu političkih ideologija koje u prvi plan stavljaju pojedinca ostala je tako ideja liberalizma s mnogim zabludama i kontradiktornostima koje je prate. Prva je ona uvriježena definicija da "moja sloboda završava tamo gdje počinje tvoja" odnosno da je "svatko slobodan činiti što želi pod uvijetom da ne ugrožava slobodu nekoga drugoga". No tko je taj tko određuje tu granicu? Ukoliko nema suca onda je to naravno onaj jači ili onaj koji je u boljoj poziciji što u svojoj suštini liberalizam čini velikim civilizacijskim iskorakom unatrag u doba kada su vladali zakoni jačeg. Čovjek nije i ne može biti slobodan. On je prije svega interaktivno, društveno biće kojemu je potrebna zaštita od jačega i upravo je to ona vrijednost, pored vjere u nadracionalno, koja je definirala razvoj civilizacije i koja je ljude izdigla u dominantnu vrstu na planeti zemlji.

Za političke ideologije trebalo bi reći da ih stvaraju društvene okolnosti spram kojih su političke ideologije tek uvjetovani refleks. Umovi koji stoje iza tih ideologija također su tek posljedica tog refleksa, nisu njegov uzrok. Pa tako imamo političke ideologije snažnog lokalnog utemeljenja i tradicije poput npr. pravaštva i seljaštva kada je riječ o Hrvatskoj.

No što bi to bio liberalni refleks? Refleks slobode je među nama od pamtivijeka. Njegova suština je u suprotstavljanju odnosno u oslobađanju od postojećih vladajućih dogmi. Ne ulazeći predaleko u prošlost možemo usporediti dva liberalizma koja su trenutno u opticaju. Prvi bi se mogao nazvati lijevim i koji je nastao kao refleks na totalitarna društva dok bi se drugi mogao nazvati desnim jer je nastao kao refleks na ekonomsku neodrživost socijalne države hladnoratovskog, posljeratnog društva. Ti su liberalni refleksi važni za postojanje demokracije no istovremeno su teško održivi kao konzistentna politička ideologija. Problem je nastao kada je liberalni refleks to poželio biti pa se pretvorio upravo u svoju suprotnost. Onu suprotnost kojoj cilj nije ostati jasno ideološki pozicioniran već obuhvatiti što je veći broj glasača da bi se ostalo na vlasti. Što je naravno, nužno da bi se sprovodila vlastita politička ideologija.
I to je taj problem demokracije, problem težnje vječnom vladanju, problem što vladajući ne znaju prepoznati nužnost otvaranja prostora političkom refleksu koji je u dato vrijeme nužan.
Svima je jasno, osim možda u društvima tek nedavno izašlih iz jednostranačja poput hrvatskog, da nema ničeg lošeg u bipolarnosti političkih ideologija. One su temelj demokracije bez koje ona ne bi imala nikakva smisla. Imali bi tek ustajalu žabokrečinu. Ideje i rješenja stvaraju se u suprotstavljanju mišljenja i stavova. Čak i kada fizički nemamo nikoga kome bi se suprotstavili, moramo ga izmisliti u samome sebi da bi iskristalizirali osobne stavove.
Hrvatski je problem što ti stavovi odnosno ideologije nisu jasno postavljene da bi se, jednako tako jasno, mogli potom jedna drugoj smisleno suprotstaviti.

Krenimo od kaosa koji izaziva pojam lijevo-liberalnog. Što bi to onda bilo desno-liberalno? Da li bi uopće bilo popularno nazivati se desno-liberalnim, čak i kada bi takvo nešto postojalo? I da li to znači da ako se netko ikada, po bilo kojoj temi, suprotstavi lijevo-liberalnom da je time automatski sebe etiketirao desničarem? Tom zovu i zavodljivosti težnji vječnog vladanja i moralnom čistunstvu genetskog križanja lijevog i liberalnog nije odoljela niti ideja socijalne demokracije izgubivši time svoj smisao i svrhu no još uvijek zadržavši poziciju bastiona lijevog spektra u potpunosti blokiravši razvoj ideologija koje bi se s puno više prava mogle nazivati lijevima a da ih se pri tom po nekom uvriježenom refleksu ne proglasi ekstremnima, marginalnima ili već nekakvim redikulima.
Umjesto hibrida nastalog genetskim križanjem lijevog i liberalnog za čiji bi smisao pretpostavka bila da živimo u totalitarnom društvu – što kada je partitokratsko hrvatsko društvo u pitanju i nije za odbaciti – liberalima bi umjesto naziva neoliberalnog puno više odgovarao naziv liberalnih globalista u društvu bez zemljopisnih granica koji bi kao takav obuhvatio sve liberalne ideje koje su u opticaju. Pored toga što bi relaksirao prisutan animozitet prema pojmu neoliberalnog, zauzeo bi i puno lakše razumljivu poziciju kojoj bi se potom moglo i kvalitetnije suprotstaviti. Ukoliko se to naravno uopće želi.

Toliko o libaralnom. Koliko god teško bilo odrediti što bi to bilo lijevo liberalno kod suverenizma to nije slučaj. Desnom su suverenizmu u prvom planu nacija, dakle kolektivitet. Lijevom bi pak suverenizmu u prvom planu trebao biti pojedinac i to onaj nezaštićeni pojedinac na globalnom tržištu koji drugog legitimnog zaštitnika do države i zajednice u kojoj živi nema. Znači svi oni mali na tržištu rada neobuhvaćeni mastodontima industrijskih i korporacijskih sindikalnih organizacija jednako kao i mali poduzetnici s posebnim naglaskom na one koji pritom i žele ostati mali, kojima biti malim poduzetnikom nije tek usputna stanica u gaženju puta ka nečem velikom. Dakle i umjetnici, kulturni djelatnici, vojska i crkvene institucije, svi oni koji ne žive od i na globalnom tržištu. Lijevim suverenistima cilj bi dakle bio graditi državu zaštitnicu pojedinca te se tom osobinom uključiti u globalnu konkurentnost suverenih država.

Lijevi je dakle suverenizam antipod liberalnom globalizmu. Dok liberalni globalisti teže slobodi pojedinca, lijevi suverenisti teže  legitimnoj zaštiti pojedinca polazeći od teze da je sloboda ideal koji u društveno uvijetovanim okruženjima ne postoji. Metode suprotstavljanja lijevih suverenista ne potiču negaciju onog drugog već to čine potičući teme koje liberalnim globalistima ne predstavljaju prioritet. A jednako tako poštujući činjenicu da vrijedi i obrat.

Još kratko i o populizmu: Uz pretpostavku da suštinu liberalne političke ideologije možemo definirati kao suprotstavljanje postojećim vladajućim dogmama, populizam također možemo često smatrati i modernim liberalizmom utemeljenim na refleksu spram razbuktalog elitizma. On naravno ima i svoju tamnu stranu no bilo bi nepravedno isticati samo tu tamnu osobinu zanemarujući pritom prirodnu potrebu bunta mladih ljudi koji je oduvijek bio jako dobar način za selektiranje i formiranje osobnosti kojih u političkom životu kronično nedostaje.

Image