Deinstrumentalizacija javnog prostora:

Politika ima obavezu štititi dignitet suvereniteta vlastite zemlje isčitavajući i sažimajući dostupne i provjerene povijesne činjenice.
Većina problema kojima se prošlošću opterećuje javni prostor današnje Hrvatske zaostatci su vremena prve Republike utemeljene 1944. godine. Sva otvorena pitanja kojima se instrumentalizira društvo nemoguće je riješiti ukoliko ih se koristi da bi se diskreditirao neosporni suverenitet koji nam je prva Republika ostavila.

Ovdje ćemo iznijeti poglede na devet odrednica u kojima se miješa takva nedorečena historiografija sa svjetonazorskim stavovima i pokušati ponuditi odgovore na njih.


"Prepustimo povijest povijesničarima" ili nešto poput "Sačekajmo da akteri prošlosti izumru sami od sebe" liberalne su izreke koja jednostavno ne stoje.

Primjer toga imali smo nedavno kada je sakupljena sva akademska mudrost kojom Hrvatska raspolaže razultat čega nam je ostao tek eurofilski traktat o totalitarizmima koji i dalje nanosi golemu štetu suverenizmu proizašlom iz prve Republike i posebnostima današnje Hrvatske u europskoj zajednici naroda.
Postojeći dani kojima Republika Hrvatska određuje svoju pripadnost i suverenost (22. lipanj 1941. i 30. svibanj 1990.) značajno dijele hrvatsko društvo te ih treba zamijeniti obilježavanjem dana koji nepodijeljeno govore o suverenosti Republike Hrvatske.

To bi trebali biti 08. svibanj 1944. kao datum kakvog-takvog, no ipak formalnog utemeljenja prve Republike i 15. siječanj 1992. kao datum koji jednoznačno označava suverenitet i pripadnost današnje, druge Republike europskoj zajednici naroda. Taj je datum i simbol napodijeljene radosti svih onih koji su proživijeli taj dan, koji je naknadno dao i legitimitet najvrijednijem danu koji danas obilježavamo u Republici Hrvatskoj - Danu domovinske zahvalnosti. Pomenuta dva dana trebala bi se nazivati Danom prve Republike i Danom druge, moderne Republike Hrvatske.


Pojmovne preporuke za čitanje odrednica:
Jugosloven Južni Slaven, Južnoslaven
Prva Jugoslavija Kraljevina Jugoslavija
Druga Jugoslavija Prva Republika Hrvatska,
Južnoslavenska zajednica
Region Južnoslavenski prostor
Odrednica 1: Odnos prema prvoj Republici Hrvatskoj (utemeljenoj 1944)

Odrednica br. 1: Odnos prema prvoj Republici Hrvatskoj

Za negaciju i zanemarivanje prve Republike utemeljene 1944. godine ne možemo optužiti tzv.desnicu koja iz razumljivih razloga nastoji negirati prvu Republiku pošto je iz njenog kasnijeg političkog života bila potpuno isključena. To je prvenstveno odgovornost onih koji sebe nazivaju ljevicom i koji osim zagovaranja antifašizma a time i konstantnom "fašizacijom" Hrvatske ništa ili gotovo ništa ne čine na isticanju suvereniteta prve Republike.

Većina problema koji opterećuju današnju Republiku zaostala su iz vremena prve Republike. Pitanja poput devastacije sela, partitokracije i partitokratske represije - koja danas više nije fizička nego egzistencijalna. Potom je tu odnos prema tržištu, odnos prema vjeri, prema vojsci i još mnogo čemu. Sve su to neriješene i neobrađene teme proizašle iz prve Republike kojima je nemoguće pristupiti dok god se ta Republika negira te dok se dovodi u pitanje suverenitet koji je ona donijela ovoj drugoj, današnjoj Republici. Pitanja poput Jasenovca, Bleiburga, naših istarskih fojbi(!). Pitanja temeljnog kršćanskog poštivanja mrtvih, sve su to pitanja kojima je nemoguće pristupiti ukoliko ih se koristi da bi se diskreditirao neosporni suverenitet koji nam je prva Republika ostavila. Jer je ta prva Republika Hrvatska -  kakva je da je – bila naša, hrvatska Republika. Za nju su podnešene mnoge žrtve, mnogi su je s puno ljubavi i domoljublja gradili a da ništa za uzvrat nisu dobili. I ništa od ove današnje druge Republike ne bi bilo da nije bilo nje.

Jedno od najspornijih pitanja zbog kojeg mnogi danas negiraju postojanje prve Republike je tada iznešeno izjednačenje prava Hrvata i Srba na prvu Republiku koje je srpska zajednica nažalost izgubila i puno prije donošenja prvog Ustava druge Republike i to dugogodišnjim eksplicitnim svojatanjem južnoslavenskih prostora, posebice u vremenima nakon smrti Josipa Broza.
No treba reći da je, te 1944. godine, to učinjeno zbog velikog doprinosa srpske nacionalne zajednice stvaranju prve Republike. I što je još važnije, to je učinjeno u okolnostima kada je trebalo poslati jasnu poruku tadašnjoj NDH i njenom odnosu prema srpskom narodu.

Kao što se dakle problemi današnje Hrvatske ne mogu riješiti negacijom prve Republike jednako se tako niti odluke kojima je prva Republika stvorena ne mogu tumačiti negiranjem povijesnog konteksta u kojem su one donešene.

Odrednica 2: Josip Broz

Odrednica br. 2: Josip Broz

Za otpočeti bilo kakav osvrt o Josipu Brozu prvo od čega treba krenuti je maknuti ono revolucionarno Tito iz njegova imena te se osvrnuti na osobu pod imenom Josip Broz. Izuzetno je  teško govoriti o Josipu Brozu zbog svega onog što je ostalo iza agitpropovskog proizvoda kulta ličnosti koji se po okončanju i za vrijeme drugog svjetskog rata stvarao oko njega. Da li je taj kult ličnosti bio upravo ono što je on želio ili je on tek savršeno odigrao tu neizbježnu ulogu? Da li je Josip Broz bio hohštapler i ženskar kakvim ga je agitprop želio prikazati ili je pak - kakvim bi ga vjerojatno neki današnji agitprop nastojao prikazati - bio konzervantivna osoba koji je volio svega dvije žene u vremenima dva rata i koje su potom odredile cijelu njegovu ideologiju i njegov životni put? Da li je ekstrovertiranost ono čime bi se mogao opisati njegov karakter ili je pak bio introvertirtit koji je, nesumnjivo maestralno, odigrao ulogu kakva obavezuje svakog komunističkog vođu?
Ta i takva pitanja mogu ostati tek izazovnim temama za povijesničare.

Ono što je nama važno dvije su prilično banalne no vrlo bitne stvari koje se prešućuju:
Prva je ta da Josip Broz nije naravno, bio taj koji je stvorio Jugoslaviju!

1 - Josip Broz je Jugoslavijom nazivanu apsolutističku monarhiju pretvorio u republikansku zajednicu južnoslavenskih naroda.

U tom je trenutku, prvenstveno krivnjom Ante Pavelića i ustaškog vodstva kao i odnosom snaga među tadašnjim saveznicima po kojem je južnoslavenski prostor postao ruskom interesnom zonom, to bio maksimum koji je, ne samo Josip Broz nego bilo tko drugi, mogao ostvariti za hrvatski narod koji je time utemeljio vlastitu Republiku u savezu šire zajednice južnoslavenskih Republika. Ta je zajednica svim južnoslavenskim narodima donijela stupanj vlastita suvereniteta i digniteta koji nikada do tada nisu imali. I taj doprinos Josipa Broza suverenitetu današnje Hrvatske treba, poput antifašizma, postati ustavom zaštićena činjenica te se time izbjeći dnevno-političke manipulacije koje dovode u pitanje taj njegov doprinos.

Druga jednako banalna i prešućena činjenica je da Josip Broz nije naravno, stvorio niti komunizam koji je u to doba bio možda jedina opcija političkog djelovanja za one niže slojeve društvenog staleža. Koliko je komunizam bio tek sredstvo političkog djelovanja a koliko ideologija u koju je Josip Broz čvrsto vjerovao neka ostane temom za povijesničare. Isto tako i pitanje da li je Josip Broz učinio komunizam liberalnijim ili pak represivnijim no što komunizam to izvorno i jest bio.

Ono što je potrebno istaći u vezi Josipa Broza je da bi on, da se držao samo komunističke ideologije među nepismenim, uglavnom ruralnim narodom, ostao tek sitni i beznačajni operativac kominterne prilično ograničena dosega. Ono što je Josipa Broza i partizanski pokret učinilo velikim kao i svemu onome što je on u svijetu potom predstavljao nije komunizam nego je to bratstvo i jedinstvo svih južnoslavenskih naroda odnosno racionalna potreba ljudi za međunacionalnim uvažavanjem koliko god da ono neiskreno bilo.
Njegovo je bratstvo i jedinstvo nasuprot mnogim njegovim sljedbenicima bilo iskreno i pravično te su ga ljudi i bez da ih je itko na to prisilio podigli do razine božanstva nošeni vlastitom nečistom saviješću i vlastitim demonima nacionalne netrpeljivosti od kojih se on ukazao poput božanskog zaštitnika. I taj ga je božanski status potom pratio cijelim njegovim životnim putem ispod kojeg je narasla ogromna komunistička mašinerija koju vjerojatno ni on sam, ni u najdubljem snu nije mogao dosanjati.

Nakon krvavih pohoda svojatanja južnoslavenskih prostora 90-tih godina teško je naravno govoriti o bratsvu i jedinstvu i o međunacionalnom uvažavanju koje je Josipu Brozu priskbilo status nedodirljiva božanstva no ono što je dužnost svakog odgovornog političara u Hrvatskoj je priznati slijedeće:

2 - Josip Broz je svojim božanskim statusom do kojega su ga uzdigli svi južnoslavenski narodi i svojom neskrivenom hrvatskom pripadnošću uvijek štitio suverenitet  prve Republike Hrvatske. I što je taj božanski, mada ujedno i iritantni status bio veći, veća je bila i zaštita i nedodirljivost prve hrvatske Republike.

Odrednica 3: Totalitarizam prve Republike

Odrednica br. 3: Totalitarizam prve Republike

Pored mnogobrojnih problema koje nam je prva Republika ostavila u naslijeđe, kao razlog njene negacije često se navodi da je bila totalitarna. Da li je to ona stvarno bila?
> Pojam “totalitarne ideologije” (komunizam, fašizam), kao zatvorenog sustava mišljenja koji imaju ambiciju da dokraja objasne sve ljudske stvari i nesnošljivi su prema drukčijim gledanjima ili teorijama, te instaliraju neku skupinu kao neprijatelja (nacije ili čovječanstva), kojeg treba uništiti revolucijom. <
Ukoliko bi ovako uobličenu definiciju totalitarizma usvojili, ona bi prilično precizno opisala ideološki lov na komunističke vještice liberalnih demokracija zapadnoga svijeta što diskreditira definiciju totalitarizma označavajući cijelo čovječanstvo totalitarnim. Što nadalje postavlja temeljno pitanje - Čemu uopće definirati totalitarizam?

Prva hrvatska Republika nastala je pobjedom iz sukoba s fašizmom. No temelj prve Republike nije bio komunizan, on je bio tek sredstvo za postizanje njenog suvereniteta. Temelj prve Republike Hrvatske bio je, koliko god to danas neiskreno i patetično zvučalo, u bratsvu i jedinstvu južnoslavenskih naroda. Taj temelj međunacionalnog uvažavanja nije bio nametnut, njega su odredili svi oni koji su se odrekli vlastitog gradskog ili seoskog komoditeta, ma kakav on bio, zamijenivši ga odlaskom u šumu. Teško je povjerovati da su mu jednako tako dobrovoljno pristupili i mnogi priprosti i neuki ljudi koji su u to doba itekako imali legalnih alternativnih opcija unutar vojnih postrojbi vlastitih nacija opredijeljujući se za nešto potpuno nepoznato kao što je bio komunizam. Taj temelj međunacionalnog uvažavanja prve Republike bio je dobro poznat svim represivnim nosiocima tadašnje vlasti jednako kao što im je bila poznata i njegova krhkost. Svu represiju tadašnje Republike Hrvatske i šire južnoslavenske zajednice potrebno je staviti u taj kontekst. Da li je stoga ta Republika bila represivna? – JE. Da li je bila totalitarna (što god to značilo)? – NIJE. Da li je ta Republika bila pretjerano represivna? – JE. Koliko to pretjerano represivna bila mogu ocijeniti jedino oni na kojima je ta represija bila primjenjivana. No taj dio hrvatskog naroda koji je bio nažalost isključen iz političkog života prve Republike, mora prethodno prihvatiti da ta represija nije štitila komunizam niti je komunizam bio taj protiv kojeg su se oni borili već je to bilo krhko međunacionalno uvažavanje, ta duboko kršćanska poruka o ljubljenju bližnjega bez kojega uspostava prve Republike ne bi ni u kom slučaju bila moguća niti bi ta Republika imala ikakvog izgleda za opstanak.

Odrednica 4: dr. Franjo Tuđman

Odrednica br. 4: dr. Franjo Tuđman

Problemi koji se kod nas u Istri vežu uz ime prvog hrvatskog, demokratski izabranog Predsjednika je njegov podcjenjivački odnos prema Istri i stoga ga je - kao jednu od četiriju izdvojenih osoba važnih za suverenitet Hrvatske – u Istri puno teže predstaviti u dobrom svijetlu nego što je to kada je u pitanju Josip Broz.
Prvi problem koji se veže uz Franju Tuđmana je rečenica izvučena iz njegova govora na I. općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. da "...NDH nije bila samo puka "kvislinška" tvorba i "fašistički zločin" već dijelom i izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom."
Ispravno je samo to da je upravo to tada izgovoreno. No ne i da je to istinito. Poznavajući put dr. Franje Tuđmana svima je jasno da je on tada izgovorio LAŽ  koju u svlačionici izgovara svaki trener pred važnu utakmicu da bi očuvao jedinstvo ekipe. Ono što nas sve treba žalostiti je da je cijeli južnoslavenski prostor te 1990 bio jedna velika otvorena svlačionica. A Franjo Tuđman nije imao vremena ni pravo na defetizam koji bi mogao proizaći iz pokušaja mirenja građana Hrvatske. Tvrdnje da je mržnja kojom je napadana Hrvatska proizašla iz te rečenice Franje Tuđmana krajnje su neozbiljne jer se ta mržnja kao mit i kao sredstvo osvajanja južnoslavenskih prostora smišljeno gradila još godinama prije toga.

Ono najvažnije što je na istom tom skupu 1990. Franjo Tuđman izgovorio a što današnji HDZ zaboravlja istaći je slijedeće:
"O nedvojbenosti programskih ciljeva HDZ-a (tadašnjeg, za današnji se ne zna):
...činjenica je da ovaj program i politiku gradimo na trima bitnim sastavnicama i odrednicama novije hrvatske povijesti. Na onoj starčevićanskoga hrvatskoga povijesnoga državnog prava, uobličenog u slobodarske ideje velike Francuske revolucije. Pa na radićevskom općečovječanskom republikanizmu koji je državotvorno hrvatstvo prenio u najšire pučke slojeve. I, napokon, na onoj pozitivnoj jezgri iz tradicija hrvatske ljevice što je proklamirala pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje, koje je sadržano i u načelima AVNOJ-a i zavnohovske Hrvatske, a sputano jednostranačkim centralizmom i utopijom komunističkoga društva."
Tako je dakle govorio Franjo Tuđman.

Ono što se možda nije moglo izreći radi stvaranja defetizma na tom prvom saboru HDZ-a 1990. a i prethodno, tijekom cijelog trajanja prve Republike Hrvatske moglo se i trebalo se izreći odmah po oslobođenju okupiranih teritorija Hrvatske 1995. a to je jasno se odrediti prema NDH čijim je mitom godinama hrvatski narod iz koristoljublja držan u pokornosti. Dakle slijedeće:

  • NDH je poklonjena tvorevina. Za njeno stvaranje nisu podnesene nikakve žrtve i kao takva je potpuno bezvrijedna.
  • NDH jest bila težnja Hrvatskog naroda. Ona kukavička težnja koja je krasila Europu toga vremena da se izbjegnu ratna stradanja i sačuvaju imovina i životi. U čemu je i uspijela. I to po katastrofalne posljedice za građane Hrvatske i hrvatsku državotvornost.
  • NDH je bila zločinačka, nije bila totalitarna. Bila je zločinačka jer je prihvaćanjem rasnih zakona i legalizacijom ubijanja koja su iz tih zakona proizilazili bila prvenstveno antikršćanska. Spirala zločina koja je pokrenuta tom legalizacijom zločina trebala je završiti na Bleiburgu no nažalost nije.


Drugi važan problem koji se veže uz Franju Tuđmana je navodni njegov krimen dijeljenja Bosne. Koliko god neki generala Franju Tuđmana smatrali hobi-povjesničarem neupitna je fascinacija cijelokupne njegove obitelji likom Stjepana Radića i svemu što on predstavlja. Među ostalim i Banovinom Hrvatskom koja se vezuje uz Radićevo ime. Pojam Banovine u žižu javnosti je dospio tijekom pregovaranja s Miloševićem gdje se također u javnost počela puštati priča o podjeli Bosne. No prije svega treba govoriti o nužnosti tadašnjih pregovaranja Tuđmana i Miloševića koja su uobličila tu ideju te prije svega racionalno procijeniti kome je od te dvojice uopće odgovaralo da ti pregovori budu vođeni između predstavnika dva a ne sva tri naroda BiH.

Plasirana priča o problematičnim stavovima bošnjačkog vodstva kako hrvatsko-srpski sukob nije njihov sukob bio je tek igrokaz za bošnjačku javnost koji je trebao prekriti tada još javno neizrečene prijetnje genocidom nad bošnjačkim narodom ukoliko se u taj sukob uključi. Neizrečene prijetnje narodu i njegovom vodstvu zastrašenim onim što se već uveliko dešavalo na prostorima Republike Hrvatske.

Vrijeme je nažalost pokazalo da genocidi planirani od Miloševića i ostalih vjerovnika njegove vladavine nimalo nisu zavisili a niti su bili izazvani ponašanjem kako hrvatskog tako niti bošnjačkog demokratski izabranog vodstva.

Ono što se ne smije nikako zaboraviti je da su ti pregovori iz pozicije Franje Tuđmana vođeni pod iznimnom odgovornošću i strahom koju glavni zapovijednik hrvatske vojske nikako nije smio iskazati a koji je bio uvećan tadašnjim odnosom vojnih snaga, potom trećinom okupiranih - strateški iznimno važnih - teritorija Hrvatske kao i već dobrano nastavljenim etničkim čišćenjima Bosne i Hercegovine, prethodno već monstruozno započetim na svim zaposjednutim područjima Hrvatske. U takvim okolnostima, sve što je na tim pregovorima od strane Franje Tuđmana bilo izrečeno imalo je samo jedan cilj a to je stvaranje privida ravnopravnog sugovornika koji ima te pregovore pod punom kontrolom.

Prigovori dakle da je Franjo Tuđman sa Slobodanom Miloševićem dogovarao podjelu Bosne suštinski su, čak i da su bili formalizirani, potpuno besmisleni te zbog neravnopravne pozicije Franje Tuđmana u to vrijeme i u tim pregovorima ne mogu imati nikakvu vrijednost.

Odrednica 5: Bleiburška tragedija i tragedija istarskih fojbi

Odrednica br. 5: Bleiburška tragedija i tragedija istarskih fojbi

Problem Bleiburške tragedije nije nevažan za Istru. Dapače, vrlo je važan jer objašnjava u jednoj mjeri i tragediju istarskih fojbi koje su imale sličan obrazac. A važan je i stoga jer se i prema jednim i prema drugim žrtvama Republika Hrvatska treba odnositi na jednak način.

No prije svega je prema Blaiburškoj tragediji potrebno zauzeti ispravan politički stav.

A da bi se to učinilo potrebno je za početak iz te vojno-političke jednažbe okončanja 2. svjetskog rata hipotetski potpuno izostaviti Josipa Broza i partizanski pokret i pogledati što bi se desilo s hrvatskom suverenošću i hrvatskim narodom da njih tada uopće nije bilo.
Cijeli tadašnji južnoslavenski prostor dogovorom saveznika i odnosom snaga među njima bio je zona pod ruskom ingerencijom i podređena ruskim interesima. Koliko god da su zapadni saveznici željeli utvrditi vlastite interese na južnoslavenskom prostoru, oni za to tada nisu imali snage. Da li bi vojska tadašnje NDH, koja je protiv ruske vojske otvoreno ratovala na ruskom frontu i pod Staljingradom, mirno dočekala predaju toj ruskoj vojsci ili bi u još većem strahu i panici pobjegla prema zapadu? Još je važnije pitanje – koliko bi srpskih snaga s tada već dobrano izgrađenim mitom o nekoliko miliona žrtava Jasenovca, učestvovalo u tim očekivanim orgijanjima skrivajući se pod zaštitom nadiruće ruske vojske koja je tada brojala 12 milijuna vojnika i koja je te 1945 bila najbrojnija vojska ikada viđena u povijesti? Tu rusku vojsku ne bi zasigurno pratili fini-neki-Beograđani već onaj profil ljudi koji je prisutan u svakom narodu i koji se iživljava na slabijem skrivajući se pod zaštitom jačega. Isti je to profil ljudi koji je 90-tih orgijao po južnoslavenskom prostoru skrivajući se pod zaštitom tada još uvijek naše zajedničke vojske. Upravo je to ono što je učinilo nekad ponositi i voljeni srpski narod jednim od najomraženijih naroda svijeta s konca 20-tog stoljeća. A za pretpostaviti je tek kako bi Bleiburška tragedija izgledala da se odigrala pod zaštitom moćne ruske vojske koju taj isti profil ljudi i dan danas doziva u namjeri da ruski narod radi vlastitih interesa uplete u južnoslavensku kaljužu.
Nikada hrvatski narod i to isključivo krivnjom politike Ante Pavelića nije bio izložen većem fizičkom istrebljenju i gubitkom svih svojih stoljetnih državotvornih prava kao što je to bio 1945. godine.
Žrtve se Bleiburga zbog tih odnosa snaga nisu mogle izbjeći.
Ne treba zaboraviti da je završetak 2. svjetskog rata u mnogim zemljama diljem svijeta završio jednako brutalno ako ne i brutalnije nego što je taj ratni sukob cijelog svog trajanja i bio. Govorili li danas neki kako je krivnjom Josipa Broza stradala krajnje preuveličano polovina hrvatskog naroda ili pak oni dijametralno suprotstavljeni govorili kako je zaslugom Josipa Broza preostali dio hrvatskog naroda preživio i izgradio prvu Republiku, Bleiburške žrtve, prvenstveno iz političkih razloga, ne treba tretirati kao žrtve poraća niti kao žrtve zločina već kao žrtve ratnih stradanja i okolnosti koje su obilježile završetak 2. svjetskog rata.

Političko određenje prema bleiburškim žrtvama kao žrtvama 2.svjetskog rata uvelike bi olakšalo jednu mnogo važniju stvar u cijelom odnosu spram Blaiburga a to je da se koliko god je to moguće konačno istraže i popišu imena svih stradalih u 2. svjetskom ratu te da se izgradi jedan jedinstveni memorijalni centar gdje bi potomci svih stradalih, uključujući i borce NOB-a, mogli na jednom mjestu, na dostojanstven i za sve tada sukobljene strane jedinstven i kršćanski način, komemorirati (ne nikako slaviti) žrtve svojih predaka.

Što to dakle Republika Hrvatska za početak mora komemorirati na jedinstven način?
Kao izvor dobro mogu poslužiti strašni podatci – neusporedivi s onima iz domovinskog rata - o broju stradalih u Drugom svjetskom ratu (V.Žerjavić 1989.- „Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu“ - do danas najrelevantnije djelo o demografskim gubicima i žrtvama najkrvavijega ratnog sukoba na ovim prostorima.):
Na južnoslavenskom prostoru ukupno je ubijeno ili smrtno stradalo 947 000 ljudi (BiH 316 000, Hrvatska 271 000 i Srbija 250 000)

  • Poginulih vojnika partizanskih jedinica bilo je 237 000
  • Poginulih vojnika na strani sila osovine 209 000
  • S područja današnje Hrvatske poginulo je 66 000 partizanskih vojnika i 52 000 kvislinga odnosno vojnika osovinskih sila
  • S teritorija BiH 72 000 partizana i 70 000 kvislinga
  • S područja današnje Srbije 52 000 partizana i 60 000 kvislinga


Ukupne civilne žrtve iznosile su 501 000. U svim logorima ubijeno je 216 000 ljudi

  • S teritorija Republike Hrvatske smrtno je stradalo 137 000 Srba, 118 000 Hrvata, 16 000 Židova i 15 000 Roma
  • S teritorija BiH smrtno je stradalo 164 000 Srba, 75 000 Muslimana (Bošnjaka), 64 000 Hrvata i 9 000 Židova

Iz Hrvatske je 126 000 Srba i 58 000 Hrvata poginulo u partizanskim jedinicama ili su bili žrtve rata, 3 500 Srba poginulo je u četnicima, a 45 000 Hrvata u ustašama i domobranima.

Republika Hrvatska mora otpočeti odašiljati poruke poštivanja i nedijeljivosti svih žrtava rata. Ne čini se to da bi se  izjednačile žrtve nego stoga da oni koji danas žive komemoriranje jednih ne koriste za obračun s onima drugima.
Živi se slave,  mrtvi se komemoriraju. Narodi elementarne kršćanske kulture trebali bi razumijeti tu razliku.

Izuzetno je važno za budućnost Hrvatske učiniti to upravo i prije svega s Bleiburškim žrtvama jer će potom biti puno jednostavnije to isto učiniti i po istom obrascu s žrtvama istarskih fojbi i s žrtvama domovinskog rata u kojima su stradali i mnogi pripadnici talijanske i srpske nacionalne zajednice s područja Republike Hrvatske. I to sve treba biti na dostojanstven način učinjeno na teritoriju Hrvatske, nikako ne time maltretirati susjedne zemlje, prvenstveno Austriju no niti Sloveniju niti Italiju.
Ne treba miriti žive. Mrtve treba miriti da bi živi mogli živjeti bolje. Mrtvi zasigurno ne bi imali ništa protiv toga.

Odrednica 6: Nadbiskup Alojzije Stepinac

Odrednica br. 6: Nadbiskup Alojzije Stepinac

Obrazac po kojem se i danas etiketama antifašisti/fašisti pravi problemi banalno nastoje staviti pod tepih nepotrebno time polarizirajući zajednicu, u svoj svojoj punini iskazuje se na primjeru nadbiskupa Stepinca. Za odnos i negaciju spram prve Republike Hrvatske, osoba nadbiskupa Stepinaca od iznimne je važnosti. Njegovo nesumnjivo mučeništvo ne treba promatrati kao fizičko niti kao posljedicu represivnog aparata prve Republike. Ono je proizašlo iz obostrane rigidnosti u odnosima Svete Stolice spram komunizma i novoformirane južnoslavenske zajednice što je dovelo nadbiskupa Stepinca u dugogodišnju mučeničku poziciju nužnosti biranja između služenja Svetoj Stolici i služenja hrvatskom narodu.
No ono što je još važnije - taj je tadašnji odnos učinio mučenikom i cijelokupni hrvatski narod onemogućujući mu da punim srcem izgrađuje prvu Republiku Hrvatsku i njen nikad do tad dostignut stupanj suvereniteta. U pokušaju mirenja tih rigidnih stavova nadbiskup Stepinac je u pregovorima s Josipom Brozom neposredno nakon rata u lipnju 1945 upravo Istru uzeo za primjer što je ona i danas hrvatska odnosno slavenska zemlja što se ima zahvaliti samo katoličkoj Crkvi pošto je sva inteligencija pobjegla ili se odnarodila izuzev katoličkog svećenstva, koje je uz silne muke izdržalo okupaciju od 25 godina i sačuvalo materinji jezik.

Neodgovorna je svaka politika koja odnos prema nadbiskupu Stepincu stavlja u okvir banalnih polarizacija na relaciji Vjera/Nevjera, Srbi/Hrvati ili pak Fašizam/Komunizam. Posebno je neodgovorno pripisivati nadbiskupu Stepincu grijehe mnogih svećenika koji su u drugom svjetskom ratu zanemarivali kršćanski nauk kojem su se obavezali služiti.

Krivični proces diskreditacije nadbiskupa Stepinca trebao je odvratiti pažnju javnosti od neuspijeha uspostave odnosa novoformirane južnoslavenske zajednice sa Svetom Stolicom banaliziravši ga već uhodanim obrazcem antifašizma/fašizma koji traje još i danas.

Nadbiskup Stepinac preminuo je 1960 godine i nije nažalost dočekao priznanje Svete Stolice koncem 60-tih godina prošlog stoljeća koje je bilo upućeno Josipu Brozu na udaljavanju od komunizma i na njegovu doprinosu ekumenizmu i miru u hladnoratovskom svijetu. Nije dočekao niti taj prijelomni trenutak odnosa Svete Stolice prema hrvatskoj državotvornosti koji se desio upravo za vladavine Josipa Broza i o kome su sanjali i Ante Starčević i Stjepan Radić ne libeći se pritom konfrontacije s Crkvom kada je u pitanju bio suverenitet Hrvatske. Prvi demokratski izabrani hrvatski predsjednik Franjo Tuđman samo je preuzeo odnose sa Svetom Stolicom koji su uspostavljeni još u doba prve hrvatske Republike i Josipa Broza. Velikim dijelom zaslugom i ovdje opisana mučeništva nadbiskupa Alojzja Stepinca

Odrednica 7: Jasenovac

Odrednica br. 7: Jasenovac

Jasenovac je neosporno stratište proizašlo iz legaliziranog zločina sadržanog u rasnim zakonima čiji je potpisnik bila tadašnja NDH. Jasenovac nikako ne spada u kategoriju Bleiburga i istarskih fojbi. No nažalost Jasenovac je i mjesto dugogodišnjeg nepoštivanja mrtvih putem njihova korištenja u političke svrhe.
Jasenovac prije svega mora zadovoljiti uvijete da postane mjestom pokajanja a to dosada zbog mitomanije jednog dijela žrtava i njihovih potomaka nije bio.

Odrednica 8: Pozdrav ZDS iz Domovinskog rata

Odrednica br. 8: Pozdrav ZDS iz Domovinskog rata

Problem pozdrava ZDS iz Domovinskog rata nije u njemu samom, on leži u nevjerodostojnosti druge, današnje Republike Hrvatske i njenom eurofilskom preuzimanju europskih tumačenja totalitarizama koji su nastali za potrebe onih koji nisu imali niti NDH a što je još važnije za cijeli kontekst, nisu imali niti NOP prema kojem svaki stanovnik južnoslavenskih prostora može i mora imati veliki osjećaj ponosa. Ponosa koji je uskraćen većini europskih naroda koji su za potrebe vlastite nečiste savijesti uveli potpuno nedorečen i uopćen pojam totalitarizma. Za svoje potrebe naravno, no ne i za potrebe Republike Hrvatske.

Pozdrav ZDS neizostavan je dio Domovinskog rata. Zabraniti ga ili se s prezirom odnositi prema njemu iz razloga da je to veličanje fašističke ideologije značilo bi automatizmom i fašizaciju cjelokupnog Domovinskog rata. Hrvatska je 90-tih napadana dugogodišnjom i iz razloga svojatanja južnoslavenskog prostora, sistematski izgrađenom mržnjom a pozdrav ZDS je iskaz prkosa upućen prema toj mržnji i sasvim je ispravno da kao takav bude i legaliziran.
Može se također to i jednostavnije staviti u tadašnji kontekst uz objašnjenje da kada tebe netko napada mržnjom prema NDH, tebi preostaje jedino da se iz prkosa braniš ljubavlju prema NDH. A niti jedno niti drugo nema pritom nikakve veze s NDH.

Prilikom legalizacije pozdrava ZDS iz Domovinskog rata potrebno je ukazati na par važnih stvari. Prva je ta da Hrvatsku 90-tih godina nije napadala zvijezda petokraka. Pod zvijezdom petokrakom su, svaki u svoje vrijeme, bili i generali Tuđman, Špegelj, Bobetko, Tus, Stipetić, Krstičević. Pod zvijezdom petokrakom je bio i admiral Lošo. Bez zvijezde petokrake ništa ne bi bilo od prve Republike a samim time niti ništa ni od ove današnje druge. A upitno je bi li bilo išta i od hrvatskog naroda.

Ono na što također treba ukazati je da neprimjereno isticanje pozdrava ZDS obezvrijeđuje njegovo izvorno značenje u Domovinskom ratu. Veliko obezvrijeđenje je vezivanje za crne uniforme koje se nikako ne mogu vezivati uz Domovinski rat. Nadalje - DA na vojnim paradama i prigodnim obilježavanjima Domovinskog rata uz odobrenje i uvažavanje svih sudionika tih obilježavanja i parada - NE na nadgobnim spomenicima jer svi poginuli u obrani Hrvatske trebaju imati ista i jedinstvena nadgrobna obilježja - NE kao sredstvo isticanja da netko Hrvatsku voli više od drugoga ili da je pak  ne voli dovoljno.

Odrednica 9: Herceg – Bosna

Odrednica br. 9: Herceg – Bosna

Problem Herceg-Bosne od velike je važnosti za stabilnost Hrvatske a samim time nije nimalo nevažan niti za politički život Istre u kojem se pojam Herceg-Bosne itekako koristi u dnevno-političke svrhe. Opciju hrvatskog entiteta kao jedne od legitimnih opcija ustroja BiH nužno je vratiti u uljuđenu sferu dogovaranja triju ravnopravnih naroda u eventuanim budućim reformama BiH zajednice. Kriminalizacija hrvatskog entiteta koja je otpočela samim osnutkom Herceg-Bosne od strane njenih nedoraslih političara gurnula je hrvatsku politiku BiH u sferu polusvijeta u kojem se i dalje nalazi. A defetizam nasuprot jedinstvu, kojeg se Franjo Tuđman najviše plašio, doveo je do toga da velikog izbora osim podržavanja herceg-bosanskog vodstva koje se tada jedino zalagalo za hrvatski entitet i nije imao.

Ono što je važno znati za nas u Istri koji smo najudaljeniji od tog problema je da hrvatski entitet u BiH za Republiku Hrvatsku predstavlja prije svega sigurnosno pitanje pa tek potom nacionalno. Rat za osvajanje južnoslavenskih prostora 90-tih godina vođen je isključivo radi izlaska Republike Srbije na more. Bez ostvarenja tog cilja cijeli je taj osvajački projekt potpuno besmislen i proći će još dugo vremena dok Republika Srbija objasni vlastitom narodu zbog čega je bilo žrtvovano teško stečeno bratstvo i jedinstvo prekodrinskih Srba sa svojim susjedima a sve da bi sada postali slijepim crijevom Beograda zatočeni u jednom krajnje nefunkcionalnom okruženju. Ta će politika također morati objasniti vlastitom narodu razaranje Vukovara koji je strateški bio potpuno nevažan a sve stoga da bi se tada malobrojna hrvatska vojska odvukla od obale koja je trebala biti glavni plijen osvajanja.

Hrvatska je dakle obranjena na Neretvi i na šibenskom mostu, Hrvatska je obranjena kada su nenaoružani Hercegovci spriječili da tenkovi tada još naše zajedničke vojske zauzmu položaje uzduž hrvatske obale. Hrvati Bosne i Hercegovine ratovali su diljem Hrvatske i za Hrvatsku, ratovali su i diljem BiH štiteći na taj način cijelovitu BiH a time i zaleđe hrvatske obale. Stoga je najmanje što mi u Istri a i svi građani Hrvatske možemo učiniti za Hrvate BiH je da opciju hrvatskog entiteta u BiH vratimo u svijet uljuđenih političkih dogovaranja te da je otrgnemo iz političkog polusvijeta u kojem se već dugo godina nalazi.


Četvorka
Image