Temeljni izazovi 21.stoljeća

Kapaciteti multikulturalnosti i međugeneracijska sinergija o čemu je ovdje pisano temeljni su izazovi 21. stoljeća. Naravno, svaka će politička opcija imati svoje poglede na izbor tih tema no iz ugla ovdje definiranog lijevog suverenizma to bi bile upravo te dvije. Ostale ovdje navedene teme usko su povezane s time.
Multikulturalnost i multikulturalni kapaciteti društvenih zajednica

Multikulturalnost i multikulturalni kapaciteti zajednice

Multikulturalnost autohtonih zajednica Istre, danas nažalost pogrešno skraćena tek kao multikulturalnost Istre, najvrijednije je političko naslijeđe koje je Istra dala modernoj hrvatskoj Republici. Kako po pitanju same multikulturalnosti tako još važnije i po pitanju dijaloga između različitih kultura.

No multikulturalnost i kulturanost dva su različita pojma. Kulturalnost je pojam gradacije a ne diferencijacije. Kulturalnost govori o stupnju uljuđenosti pojedinca i njegova ophođenja utemeljenog na njegovom obrazovanju i njegovom odgoju. Kulturalnost može dakle biti veća ili manja. Pripadnost određenoj zajednici ne čini nekoga više ili manje kulturnim.

Nasuprot tome multikulturalnost uočava i ističe različitosti određenih zajednica koje ne  karakterizira način na koji netko svira frulu ili kakve opanke nosi, već te zajednice karakterizira skup pisanih i nepisanih zakona i običaja po kojima određena zajednica komunicira i funkcionira unutar sebe. Zatvaranje zajednica u geta i onemogućavanje punopravnog učešća u javnom životu kakvo je danas prisutno u Istri tek je međustupanj ka izazovima koje multikuturalnosti donose u 21. stoljeću.

Multikulturalnost nije dakle nešto što se svodi na geta i rezervate već su to napori na transparentnom uobličavanju zakona i običaja prvenstveno lokane zajednice no jednako tako i svih zajednica u doticaju s određenim prostorom s ciljem razumijevanja zakonitosti po kojima funkcionira svaki pojedinac u svom svakodnevnom ophođenju s okolinom.

Crkva je kroz svoje ekumenske aktivnosti najdalje otišla po tom pitanju i to je djelovanje jako važno za društvo jer i država mora djelovati u tom smjeru izučavajući i svakodnevno u javnost iznositi saznanja o transferima zakona i običaja koje određena zajednica sa sobom nosi kroz vrijeme(povijest) i kroz današnji globalni prostor.

Takav pristup multikulturalnosti jedna je od temeljnih postavki lijevog suverenizma i državne konkurentnosti za koju se lijevi suverenizam zalaže – da podiže vlastite multikulturalne kapacitete koji će ionako bolne migracije učiniti manje bolnima. Prvenstveno po lokalnu zajednicu no jednako tako i po sve one koji u toj zajednici žive i stvaraju.

Odnos prema vjeri

Odnos prema vjeri

Pogrešan je i neprihvatljiv liberalni odnos prema vjeri kao nečemu prema čemu treba iskazati tek trpeljivost jednako kao što je pogrešno i da se dužnost države da štiti pravo na slobodno izražavanje vjere poistovjećuje s općenitim pravom na slobodu mišljenja. Kada u sekularnom prostoru političkog djelovanja govorimo o odnosu prema vjeri ne radi se o odnosu prema nekakvoj vjerskoj indoktrinaciji već o onim temeljnim postavkama vjere koji se temelje na duhovnoj zaštiti pojedinca od svakodnevnih iskušenja. Tim smo individualnim iskušenjima svi izloženi sasvim neovisno o stupnju vlastite prostodušnosti ili političke ideologije a ta je pak duhovna zaštita u samim temeljima svih vjeroispovijesti. Zbog njih je vjera i preživjela tolika stoljeća.

Jednako kao što se niti vojsku ne bi trebalo poistovijećivati s određenom političkom ideologijom iz istog razloga niti vjera ne bi trebala pripadati samo nekoj određenoj političkoj ideologiji jer ona pripada svima jednako. Vjera nije tu da dijeli ljude nego da ih spaja. Pogotovo su po tom pitanju zakinute lijeve političke ideologije iz kojih bi se moglo reći da je vjera izvorno i potekla.

Koliko je riječ o toj težnji ka duhovnoj zaštiti a ne o vjerskoj indoktrinaciji najbolje se da isčitati iz najčešće kršćanske molitve Očenaš:

Oče naš, koji jesi na nebesima, / sveti se ime tvoje, / dođi kraljevstvo tvoje, / budi volja tvoja / kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas. / I otpusti nam duge naše / kako i mi otpuštamo dužnicima našim. / I ne uvedi nas u napast, / nego izbavi nas od zla. Amen.

U sekularnom prostoru mogućih tumačenja, u prvom se dijelu opisuje prostor nadracionalnog i nedokučivog da bi se u drugom dijelu dala isčitati potreba za takvim prostorom te potom i duhovnom zaštitom od iskušenja svakodnevice koju takav prostor pruža.

Konfesionalni vjeronauk i opće religijsko obrazovanje

Konfesionalni vjeronauk i opće religijsko obrazovanje

Konfesionalnom vjeronauku prikladno je mjesto u sakralnom okruženju i ambijentu. Dobro bi bilo da se u dogovoru s crkvom iznađu i modeli direktnog financiranja i poticanja takvih programa. Konfesionalnom vjeronauku prisustvo u školama i opće-obrazovnim ustanovama više šteti nego koristi.

No u školama su jako važni programi općeg religijskog obrazovanja u jedinstvenom nastavnom planu koji uključuje sadržaje i svjetonazore svih konfesija važnih za kulturu i povijest hrvatskog društva. To će hrvatsko društvo uvijek biti u dodiru i pod utjecajem multikonfesionalnog okruženja južnoslavenskih prostora i to prvenstveno onih koje se služe svima nama jednako razumljivim jezikom. Poticanje na konfesionalni vjeronauk kao nastavak općeg religijskog obrazovanja također podiže i kapacitete multikulturalnosti hrvatskog društva koje se na to tek treba pripremiti.

Isticanje vjerskih simbola

Isticanje vjerskih simbola

Treba razlikovati isticanje vjerskih simbola kao izraza poštovanja vjere od isticanja simbola kao izraza nametanja vjere. Ova današnja Republika Hrvatska stara je tek 30-tak godina što je vrlo kratak period da bi se izbalansirao taj odnos koji je bio narušen političkim ustrojem prve Republike.

Radi postizanja tog balansa poštivanja vjere trebalo bi sprovesti, uz prethodnu suglasnost svih političkih stranaka, referendum među građanima Hrvatske o  npr. 5-godišnjem obaveznom diskretnom postavljanju raspela u svim uredima javne uprave.
Poštivanje vjere i vjerskih simbola jedno je od važnih elemenata multikulturalnih kapaciteta određenog društva i takav bi odnos zasigurno pozdravile i druge konfesionalne zajednice unatoč tome što bi se time iskazivali simboli katoličanstva. Takvo bi diskretno postavljeno raspelo trebalo naravno biti popraćeno s kratkim i unificiranim tekstom da se ne bi dovodilo u sumnju da je ono tu postavljeno tek i upravo kao iskaz poštivanja prema vjeri a ne kao izraz nametanja najzastupljenije konfesije u  Republici Hrvatskoj.

Zalaganje za život

Zalaganje za život

Zalaganje za život jedna je od temeljnih postavki kršćanstva jednako kao i svih ostalih konfesionalnih zajednica. Štetno je proširivati to zalaganje za život daljnjim dogmama jer one često vode u svoju suprotnost ili su pak kontraproduktivne. A najveću štetu čine upravo vjernicima dijeleći ih na one dogmatske i one sklone propitivanju unutar okvira vjere. Dodatna šteta time se čini i zatvaranjem vrata novopridošlim vjernicima čiji bi prihvat otvorena srca također trebalo biti jedno od temeljnih poslanja vjere.

Za izdvojiti je par primjera kojima se vjernici često dovode u kušnju propitivanja vlastitih vjerovanja a koja se u životu mogu i drugačije tumačiti. Isto tako u duhu vjere:

Homoseksualnost: Kao i sve na svijetu i homoseksualnost je tu s nekim razlogom. Ona nije neprirodno stanje već je tu da nas podsjeća da slavimo vlastitu heteroseksualnost koja je nužna za očuvanje života i koju ne treba uzimati za gotovo već joj se trebamo radovati i slaviti. Jer je, kao i sam život, i heteroseksualnost čin radosti. A homoseksualnost je tu da nas podsjeti da ne zaboravimo cijeniti tu radost koja nam je dana. Promiskuitet naravno nije sredstvo veličanja te radosti.
Jednako tako pod ovo spada i pitanje udomljavanja djece istospolnih brakova koje se također može nadovezati na čin radosti života. Zar je alternativa koja se najčešće nudi u vidu nezbrinute, gladne ili pak nasilju izložene djece čin radosti?

Pitanje pobačaja i začeća: Prije tih pitanja može se postaviti pitanje zašto smo stvoreni takvi kakvi jesmo i s kojim razlogom? Zalaganje za život zalaganje je za nastavak i opstanak života. Mi nismo tu da stvaramo život već da ga produžujemo. Tu moć stvaranja ili otpočinjanja života nitko od nas nema. Radost života nije u njegovu stvaranju koje nam je nedostupno – vjerojatno s razlogom - već u njegovu produženju a začeće je upravo najveličanstveniji čin tog produženja. Zašto je muškarcima dana snaga a ženama to fizičko pravo da odlučuju o nastavku života? Nisu li ti odnosi tu da nas kroz čin produženja života podsjete na potrebu da prema životu budemo ponizni a ne oholi? Ima li boljeg iskušenja za to? Ne postoji li razlog zbog čega nam je nešto dano upravo tako kako nam je dano? Tko smo mi da to mijenjamo?

Međugeneracijska sinergija

Međugeneracijska sinergija

Problemi neodrživosti mirovinskih sustava baziranih na štednji i generacijskoj solidarnosti kao posljedica povećane životne dobi, pored migracija i multikulturalnosti, temeljni su izazovi politike 21.st.

Povećana životna dob nije tehničko pitanje odlaska u mirovinu već prije svega podizanja tržišne vrijednosti i kompetencija treće životne dobi kroz stvaranje pozitivnog i stimulativnog okruženja za akumulaciju i adaptaciju novih vještina. Za državne financije manje bi važno trebalo biti pitanje s koliko ćemo godina otići u mirovinu, puno je važnije stvarati i poticati radna okruženja da tu dob dočekamo u zdravlju i snazi, poticati dakle radna okruženja koja će usporiti liberalna izgaranja hiperaktivnosti i hipertrofije najboljih i najproduktivnijih godina.

Ključne riječi međugeneracijske sinergije su kretanje i cijeloživotno učenje. Državne financije imaju obavezu, prvenstveno iz potreba prema vlastitoj stabilnosti, poticati stvaranje pozitivnog i stimulativnog okruženja da te dvije potrebe budu prihvaćene kao temeljne ljudske potrebe, poput zraka i vode.

Konkretan primjer bio bi ovo vrijeme nezaposlenosti uzrokovano covid-19 krizom iskoristiti za probno uvođenje 6-satnog radnog vremena uz pohađanje minimalno jednog sata dnevno obavezne nastave koja bi bila uračunata u radni staž. Vremena 3x8 davno su iza nas. Hiperprodukcija informacija koje moramo svakodnevno akumulirati nevezano od svakodnevnog posla odavno već zahtijeva 6-satni radni dan uz obavezu dodatnog učenja. Jednako tako i dodatnih oblika fizičkog kretanja koje moderni poslovi zapostavljaju.

Obrazovanje

Obrazovanje

Obrazovanje je konzervativan i inertan (preko toga se često olako prelazi) no istovremeno i živi proces za koji su izrazi poput 'reforme' u potpunosti neprikladani te ih treba izbjegavati. Obrazovanje je, poput društva, proces evolucije, nikako ne revolucije. A reforma je re-forma, znači nešto što treba reformirati, znači promijeniti jer ne valja. Reforma nije sinonim za unaprijeđenje školstva. A trebalo bi se upravo o tome raditi. O unapređenju, ne o promijeni nečega što ne valja. Obrazovanje se temelji prije svega na povjerenju prema nastavnom osoblju i sustavu školstva kojemu povjeravamo djecu. A učestalo isticanje reforme samo narušava taj odnos povjerenja govoreći nam posredno kako škola ne valja.
Stariji građani sjetiti će se tzv. Šuvarove reforme. Sjeća li se itko sadržaja te reforme? Bilo je naravno nešto riječi o strukovnom obrazovanju. No što još? Ono što je ostalo u javnom prostoru je izraz reforma. No ono što je još važnije je da je to od tada pa sve do danas postala tema o kojoj se svako našao pozvan da iskaže neko svoje mišljenje. Što je do tada bilo nezamislivo – dakle dovoditi u pitanje povjerenje prema školstvu.
Velika je (ne)odgovornost dionika političkog života u Republici Hrvatskoj kada neumjereno u dnevno-političkoj komunikaciji u javnost izlaze s temom obrazovanja ne vodeći pri tom računa o krhkosti povjerenja prema sustavu školstva koji se godinama potiče. Dakle da zaključimo, ne treba provoditi reforme nego konstantno unapređivati obrazovanje poštujući zakonitosti velikih brojeva kod dinamike usvajanja promjena koje posebno pogađa nastavno osoblje.

O izvrsnosti

Ono osnovno je da je danas nažalost izvrsnost postala egzistencijalno pitanje opstanka a ne pitanje osobnog izbora i težnji kakvom bi trebala biti. Nešto poput ikone bivše države kroz lik Alije Sirotanovića i njegove poznate nagrade u vidu veće lopate. I tako sve veće i veće lopate, naravno, samo za one izvrsne.

Odmak od elitizma i izvrsnosti u obrazovanju

Izvrsnost je prvenstveno uvjetovana visokom motiviranošću pojedinca i na nju nije moguće masovno sistemski utjecati. Izvrsnost je izraz bunta bilo spram nedostatnog sistema ili pak lošeg sistema. Izraz izvrsnost je također a i prije svega izraz bunta spram prosječnosti. Ne postoji motiviranost i izvrsnost bez nekog od oblika bunta (čak se i beskičmenjaštvo kao sušta suprotnost bunta može protumačiti kao izraz bunta protiv prosječnosti).
Problem s izvrsnošću su frustracije i zapostavljanje svih onih drugih. A njih je mnogo. Zapostavljanje i marginalizacija tih drugih luksuz je koji si niti jedno društvo ne može dozvoliti. Smisao obrazovanja je izgradnja prostora kreativne slobode individualnog pristupa djeci koju je potrebno izvući iz njihove komotne zone te na taj način u njima buditi radost učenja. Broj djece kod kojih uspijemo ispuniti tu zadaću biti će ono jedino mjerilo uspiješnosti obrazovnog sustava. Fokus dakle obrazovanja je prvenstveno na ljudima koji rade s djecom i kojima se treba ostaviti prostor kreativne slobode individualnog pristupa djeci.

Strukovno nasuprot općeg obrazovanja

U doba već pomenute Šuvarove reforme strukovno obrazovanje nije bio samo trend u tadašnjoj hrvatskoj Republici već je taj trend bio prisutan i u ostatku Europe. Trend je to koji i danas traje no u međuvremenu se pojavila potreba za cijeloživotnim učenjem te stvaranjem pozitivnog i stimulativnog okruženja za akumulaciju i adaptaciju novih vještina. Izazovi 21.stoljeća kada je učenje u pitanju je sposobnost adaptacije na promijene koje uzrokuju nestanci postojećih radnih mjesta kao i otvaranje novih koji pak zahtijevaju afirmativan odnos prema učenju stvari koje nam baš i nisu po volji što nas navodi da ponovo promislimo o modelima općeg obrazovanja koje nam tu disciplinu spram učenja puno kvalitetnije nude nego što nam to nudi strukovno obrazovanje a koje pak možemo promatrati kao učenje nečega što nam je po volji. A taj si luksuz nove generacije neće baš uvijek moći dozvoliti.
Sposobnost adaptacije ključna je riječ kada je u pitanju usvajanje novih znanja u 21. stoljeću.


Regionalne odrednice obrazovanja

Regionalne odrednice obrazovanja tiču se prvenstveno jezika i izučavanja lokalne i regionalne povijesti kao osnovice regionalnog razvoja Hrvatske u Europi Regija.

Engleski jezik je sveprisutan i njega kao takvog ne bi trebalo uzimati kao obaveznog u školama. Za Istarsko-Goransku Hrvatsku prvi i obavezan strani jezik u školama bio bi talijanski, potom zbog turizma i povijesnih veza njemački.

Obavezni regionalni povijesni kolegiji imali bi prioritet izučavanja lokalne istarske povijesti, potom Hrvatske pa nakon toga, a prije europske i svjetske, i osnove povijesti Italije, Slovenije i Austrije kao zasebne jedinstvene regionalne povijesti.

Odnos spram sela

Odnos spram sela

Problem sela zaostatak je problema proizašlih iz prve Republike Hrvatske koja je, mada se može reći da je nasilnom industrijalizacijom uništila selo, ipak ostavila ogomna prostranstva nacionaliziranog zemljišta. Napuštanje sela i odlazak u gradove nije samo hrvatski problem, no treba shvatiti i prihvatiti da je život jednosmjerna ulica tako da kada govorimo o razvoju poljoprivrede i stočarstva mi ne govorimo o povratku na selo već o odlasku na selo. Dostupnost interneta i modernih tehnologija kao i prometna povezanost jedna je od prepostavki odlaska na selo nekoga tko je navikao na komoditet urbanog življenja.
Sljedeće što je potrebno je know-how, dakle dostupnost i potpora znanja kao i alata i svega ostaloga što iziskuje rad na selu. Sve su to oblici poticaja u "naturi" i od kojih se ne treba previše udaljavati dijeljenjem direktnih poticaja.

Ono što je temeljno je privatno vlasništvo nad zemljom. Bez toga nema razvoja sela. Zemljišta se mogu i dijeliti uz pravo prvo-otkupa nakon određena vremena no potrebni su nam pri tom i pokazatelji zemljo-gospodarstvene kompetentnosti i afiniteta prema radu na selu naspram špekulantskog odnosa prema privatnim gospodarstvima. Oporezivanje neobrađivanih zemljišta u privatnom vlasništvu ne bi trebalo odbaciti. Također niti oporezivanje vlasnika zemljišta u slučajevima prepuštanja gospodarstvenih aktivnosti trećim licima. Poruka vlasništva nad zemljom treba biti jasna - vlasnik zemljišta treba biti osobno uključen u gospodarske aktivnosti na vlastitom posjedu.

Funkcionalnosti prometnih rješenja urbanih središta promatrati iz ugla sela da bi se potakla integracija sela, grada i industrije unutar matičnih urbanocentričnih zajednica

Sport u Istri

Sport u Istri

Sport je neupitno veliki potencijal razvoja Istre i njenog najvećeg grada Pule. Još u 70-tim godinama, dok još nije bilo gastro i eno ponude, vrijednost sporta u Istri je prepoznata kao turistički proizvod. Tako je tada izgrađeno mnoštvo tenis terena koji i danas popunjavaju hotele u ožujku, travnju i svibnju a dijelom i rujnu da bi se taj trend proširenja turističke sezone proširio potom nogometom, atletikom i u posljednje vrijeme biciklizmom kao paradigmom moderne i alternativne mobilnosti aktivnog odmora.

U gradu Puli je već dugi niz godina prisutna prilično zastarijela podjela sporta na amaterski i profesionalni koja je apriori afirmativna prema prvima i negativna prema drugima što u vremenu općeg nedostatka sredstava prije svega izravno pogađa svakoga tko se ozbiljnije bavi sportom etikirajući ga ne baš popularnim izrazom profesionalca te ga, unatoč iznimno velikim odricanjima, čini građaninom drugog reda te time i značajno odvraća mlade od bavljenja sportom. Stoga ju je potrebno čim prije promijeniti u podjelu primjerenu današnjem dobu, onu na vrhunski i rekreativni sport jer jedino takva podijela sporta odgovara stvarnosti i jer je njome moguće povući paralelu sa svim djelatnostima u društvu u kojem je IZVRSNOST jedna od omiljenih tema u posljednje vrijeme. Bilo da je riječ o kulturi, znanosti ili pak inžinjerstvu.

Smisao sporta je oduvijek bila pojednostavljena i lako razumljiva projekcija društvenih odnosa pa je tako i danas potrebno naglasiti upravo sinergiju vrhunskog i rekreativnog sporta koji izuzetno potiču svoj uzajamni razvoj. Isto su tako u društvu važni - što je možda lakše za razumijeti - i vrhunski menađeri i inžinjeri no ni oni ne bi bili to što jesu da nema velikog broja onih drugih, vrijednih i marljivih "rekreativaca" koji odrađuju značajan dio svekolikog posla.

Za upozoriti je i na nepriznavanje uloge sporta u razvoju grada koje se očituje u pristupu izgradnji sportskih objekata. U današnje doba računalnih igara sportski se objekti ne grade za djecu odnosno za sportaše već prvenstveno za djelatnike koje se vezuju uz sport kao što su sportski pedagozi, potom ugostitelji, majstori na održavanju i ostale slične djelatnosti. A oni su pak ti čija je zadaća privući djecu, odvući ih od neumjerena sjedenja za računalom te ih eventualno i zadržati u sportu. Djelatnici vezani uz sport te prilagodba sportskih objekata upravo i prvenstveno njihovim potrebama jedina su garancija opstojnosti takvih ulaganja.

Image
Image